Piše: Sara Bereković 2.b
Mandragora, u Hrvatskoj poznata i pod nazivom bunovina, zeljasta je biljka niskog rasta.
Pripada porodici pomoćnica (Solanaceae). Ima tamnozelene, izdužene, gusto skupljene listove. U razdoblju cvatnje, ožujku i travnju, razvijaju se ljubičasti cvjetovi, a kasnije i plod, okrugla, narančastožuta boba koja sadrži sjemenke. Također, ima debeo, mesnat i vretenast, zanimljivo oblikovan korijen.
Rasprostranjena je na području Mediterana; raste na rahlim tlima u šumama i šikarama te se razmnožava sjemenom. U Hrvatskoj raste samo na području općine Konavle, u blizini Dubrovnika. Ugrožena je vrsta zbog čega je i zaštićena.
Latinski naziv ove biljke, Mandragora officinarum, potječe od perzijske riječi mandrun-ghia (biljka-čovjek). Dobila je takvo ime zbog svog korijena koji podsjeća na figuru čovjeka. Pitagora ju je nazvao anthropomorphon (u čovjeka pretvorena biljka).
Mandragora je otrovna, a najotrovniji je korijen. Sadrži alkaloid mandragorin te djeluje opojno i halucinogeno zbog čega se prije koristio kao sredstvo za uspavljivanje.
O mandragori postoje mnogi mitovi. Poznata je kao čarobnjačka biljka jer se u prošlosti korijen nosio kao amulet i koristio u ritualne svrhe. Neki mitovi kažu da je mandragora vrištala pri vađenju iz zemlje. Zato su berači morali začepiti uši voskom, a za branje su koristili pse koji bi povukli biljku i odmah uginuli. Ovaj mit je upotrijebljen i pri snimanju filmova o Harryju Potteru gdje učenici presađuju mladice mandragore. Također, iako je otrovna, mandragora se koristila i kao lijek npr. za izradu ljekovite masti protiv reume.