Piše: Ivana Perković, prof.
Na daljinu smo razgovarali s jednim od najzanimljivijih i najpoznatijih hrvatskih konceptualnih umjetnika – Sinišom Labrovićem.
Od početaka svoga umjetničkoga djelovanja početkom 2000-ih ustrajno propituje anomalije i iracionalnosti hrvatskoga društva, birajući formu često duhovitih i ironičnih performansa, ali i body arta, instalacija i videoradova. U multimedijskom projektu Stado.org iz 2005. parodira ispraznost popularnih reality šoua, a 2007. epskom izvedbom tekstova iz časopisa Gloria o bogatima i slavnima, “junacima našeg doba”, progovara o apsurdu medijskog posredovanja stvarnosti. Društvenu satiru i kritiku vladajućih struktura ostvaruje u performansima Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske iz 2010. te Hodočašće sv. Milanu, iz 2012., posvećenih tadašnjem ministru kulture i bivšem zagrebačkom gradonačelniku. Posebno emocionalno angažira publiku u performansu Kažnjavanje iz 2002., do granice izdržljivosti vlastitoga tijela, ali i emotivne granice prisutne publike. U posljednje se vrijeme okreće i univerzalnijim temama pa je u kolovozu 2021. proveo dane zatvoren u malom ormaru postavljenom u Miklošičevom parku u Ljubljani, gdje se inače okupljaju beskućnici. Performans se prenosio uživo na društvenim mrežama, a umjetnik njime problematizira društvenu izoliranost ljudi koji su zbog svog siromaštva, vjerske ili seksualne opredijeljenosti, bolesti ili boje kože u društvu i dalje nevidljivi ili, još gore, odbačeni. K tomu, društvena je izolacija postala temeljnim obilježjem života svih nas u posljednje dvije godine.
Siniša Labrović već 3 godine živi i radi u Berlinu, podijelio je s nama neka svoja razmišljanja i odgovorio na naša pitanja. Pa pročitajte…
Siniša, koje su knjige i pisci utjecali na tebe? Što si čitao u srednjoškolskom razdoblju, razdoblju samooblikovanja? Koji su najvažniji utjecaji?
Koja bi bila tvoja preporuka knjiga koje se moraju pročitati?
Na moju generaciju barem jednako kao knjige utjecali su i film, glazba i strip, Alan Ford, Azra, Clash, Monthy Python, a meni je malo kasnije među najvažnijim utjecajima bio i splitski tjednik Feral Tribune. U srednjoj školi čitao sam klasike pomiješane s romantičnom predodžbom o nezapadnjačkoj mudrosti, Krleža i Dostojevski, Hesse, danas zaboravljeni Carlos Castaneda i njegova mistična mudrost Don Juana te Upanišade, koje sam, razumljivo, najmanje razumio. Volim Kafku, Danila Kiša, Boru Ćosića, „Trećeg policajca“ Flann O’Briena, Wislawu Szymborsku, Konstantina Kavafisa, Danijela Dragojevića, Ivana Slamniga, „Pješakov gambit“ Borisa Greinera, Tomaža Šalamuna, a upravo danas sam pročitao „Crte na dlanu“ iz knjige „Priče o kronopijima i famama“ genijalnoga Julia Cortazara – ovaj tren oduševljeno mislim da je to savršena kratka priča, najbolja koju sam pročitao. Radije nego knjige koje se moraju pročitati, preporučio bih pisce koje bih volio da se čitaju: Olja Savičević Ivančević, Robert Perišić, Daša Drndić, Dubravka Ugrešić, Monika Herceg, Ivica Prtenjača, Nenad Stipanić, Marko Pogačar …
Što te je potaknulo da se baviš konceptualnom umjetnošću? Što je za tebe konceptualna umjetnost danas?
Malo sam zakasnio da bih se bavio čistom konceptualnom umjetnošću, ali svakako sam jedan od njenih sinova. Tada mi se činilo da se radi o velikom slobodarskom proboju izvan akademskih uzusa dobrog ukusa i onoga što se mislilo da umjetnost jest ili „mora biti“. Sve je moglo biti tema, a sve je moglo poslužiti i kao „forma“ umjetničkog djela. Nije više bio važan samo finalni artefakt, nego je i proces postao jednako važan. Svakodnevica, ono „sada i ovdje“, pitanje „što je to umjetnost“, multimedijalnost, političnost umjetnosti i odnosi ne/moći, sve je to i danas nasljeđe konceptualne umjetnosti.
Smatraš li da je akcijska umjetnost (primjerice performans i body art) u Hrvatskoj posljednjih godina pomalo zapostavljena? Što je tome pridonijelo?
Sva je umjetnost u Hrvatskoj zapostavljena, a tome je doprinijela potpuna barbarizacija društva cijepljena s nacionalizmom, pohlepom, korupcijom i glupošću.
Želi li se umjetnicima suptilno oduzeti pravo slobode umjetničkog izražavanja?
Pravo slobode pa i slobode izražavanja želi se oduzeti svima, a umjetnici su samo „lakmus papir“ koji to čini vidljivim. Ne radi se o direktnoj cenzuri, ali se čini sve da se problematičnima oteža i rad i egzistencija.
Tvoja su djela često društveni komentari situacija kojima svakodnevno svjedočimo. Bojiš li se ponekad kako će publika i vlast reagirati na tvoje radove?
Za neke radove sam se brinuo kakve će biti reakcije, ne umjetničke publike ili vlasti koje se rad eventualno ticao, nego nahuškanog „naroda“. Ali nikada nisam dozvolio da strah upravlja mojim postupcima ili radom, nikada se nisam autocenzurirao.
Jesi li ikada snosio posljedice zbog satiričnog ili provokativnog karaktera svojih radova koji ukazuju na probleme u društvu?
Sad već više od tri godine živim u Berlinu. To jest posljedica raznih posljedica koje sam snosio zbog svog rada. Recimo, nedavno sam saznao da je osoba koja me pozvala da sudjelujem u važnom kulturnom događaju bila pozvana na razgovor u instituciju moći da odgovori je li baš bilo nužno da se i mene zove. Sljedeće godine ta manifestacija izgubila je financijsku potporu. Ali tako je bilo od samog početku bavljenja umjetnošću – nakon što sam 2000. godine u Sinju izveo performans „Zavijanje ranjenika“, glasnik mi je prenio poruku da za mene neće biti stalnoga posla u školstvu i sljedećih deset godina bio sam nezaposleni profesor hrvatskoga jezika pa sam 2009. odustao od školstva.
Što misliš, koji su izazovi za današnje mlade ljude? Što im je lakše, a što teže nego u vremenu prije digitalne revolucije 2000.?
Stvari se ubrzavaju i dojam je kao da stalno kasnimo. Lakše im je doći do informacija, pronaći sumišljenike bilo gdje u svijetu, instant iskomunicirati bilo što. Teže je, čini mi se, odijeliti važno od nevažnoga, ostati fokusiran… Kada slušam prijatelje koji imaju djecu, često imam dojam kao da je svaka ocjena, svaki dan presudan, a to stvara ogroman pritisak i stres.
S obzirom na vlastito životno iskustvo, imaš li kakav savjet za mlade?
Neka ne brinu o uspjehu i neuspjehu, nego o ljubavi i prijatelji/ca/ma, neka rade što vole, šetaju, smiju se i neka se što više prepuštaju dosadi i besposlici, to je hrana za dušu i svaku kreativnost. I najvažnije, neka dišu abdomenom na nos, a ne plitko i na usta.
