Piše: Antonia Plantić, 3.g
U četrdesetim godinama 20. stoljeća, točnije u razdoblju kasnog modernizma, dolazi do kritičkoga propitivanja stvarnosti i povratka velikim književnim temama. Potaknuti ratnom i poslijeratnom stvarnošću, u tekstovima se javljaju teme čovjekova položaja u svijetu te se na umjetničke načine pokušava uvidjeti i prevladati takav položaj.
U tome razdoblju javljaju se dva pristupa dramskom tekstu i kazališnoj izvedbi. Njemački dramatičar Bertolt Brecht utemeljitelj je epskog kazališta koje je gledatelje trebalo potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Drugi pristup kazališnoj izvedbi bilo je kazalište apsurda u kojem se radikalnim otporom tradicionalnoj drami i kazalištu ukazuje na apsurd čovjekova života i nemogućnost komunikacije u suvremenome svijetu. Nerijetko je korišten stilski izražaj šoka u kazalištu apsurda da bi se naglasio apsurd življenja, što se često svodilo na izjednačavanje s besmislenim. Najznačajniji predstavnici kazališta apsurda ili antiteatra su Eugene Ionesco i Samuel Beckett.
Brecht je utjecao na povijest drame stvarajući epsko kazalište koje se temeljilo na ideji da kazalište ne bi smjelo poticati svoju publiku da naivno vjeruje u ono što gleda. Njegova dramaturgija osporavala je europsku kazališnu tradiciju koja je počivala na Aristotelovoj poetici oponašanja života i prirode tzv. mimesisa.
Epsko kazalište imalo je dvostruki cilj, pedagoški kojim se željelo poučiti gledatelja i politički kojim je htio aktivirati izmjenu postojećeg stanja. Brecht je u epskom kazalištu posebnu važnost davao osobnoj presudi i mišljenju, osobnom djelovanju i nastojanju da se dogodi neka promjena. Smatrao je da je potrebno djelovati na gledateljev razum, a ne osjećaje i unutarnja preispitivanja te je nastojao podučavati i utjecati na društvenu svijest uvodeći nove situacije koje nikada prije nisu bile viđene.
Brecht je smatrao da drama ima funkciju preodgoja društvene svijesti. Umjesto iluzije i uživljavanja u lik, od glumca se zahtijeva prikazivanje ljudi i njihovih odnosa, a od gledatelja razmišljanje i prosuđivanje jer se smatralo da se svijet treba mijenjati, da ga treba razumijevati i čuditi se stvarima koje nas okružuju i gledati ih kao nepoznate što dovodi do novog, punijeg razumijevanja. Scene u epskom kazalištu se nižu, puno se priča, svaki prizor je samostalan. Gledatelj je promatrač koji treba odlučiti. Za Brechta kazalište priča, a gledatelj je onaj koji sudi. Istinit prikaz stvarnosti nije ograničen samo na reprodukciju društvenih okolnosti života. Sažimajući svoj put dramaturga, Brecht je napisao: “Moramo težiti ka sve točnijem opisu stvarnosti, a to je, s estetskog stajališta, sve suptilnije i učinkovitije razumijevanje opisa.”
Kazalište postavlja gledatelja u poziciju promatrača, potiče gledateljevu aktivnost, tjera gledatelja na donošenje odluka, pokazuje gledatelju još jednu stanicu, pobuđuje gledateljev interes za tijek radnje, apelira na gledateljev um, a ne srce i osjećaje. Pokušavalo se promijeniti postojeće društvene odnose, a Brechtova teorija i njegova djela imala su velik utjecaj na suvremenu europsku dramu.