Realizam u hrvatskoj književnosti i umjetnosti javlja se u razdoblju od početka osamdesetih godina 19. stoljeća do sredine devedesetih godina 19. stoljeća. Nastao je kao odgovor na povijesnu situaciju, političke prilike i društvena događanja tog vremena, a najviše ih je obilježilo propadanje zadruga i seljaka, te raspad kmetstva. Upravo zbog toga, teme realističkih djela su nacionalno-političke (mađarizacija, politička situacija u Hrvatskoj), socijalno-ekonomske (propadanje plemstva, prodor kapitalizma, stvaranje radničke klase, odnos selo-grad) i psihološke. U tome kratkom razdoblju, ovaj je pravac stvorio neke od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih umjetnika.
Objavivši pjesmu „Car Bajazet“ u zagrebačkom đačkom listu Nada 1871. godine, Ante Kovačić se prvi put javlja kao književnik. Već se u svojim prvim ostvarenjima istaknuo kao žestoki društveni kritičar. Primjerice, u mladim danima piše socijalno-satirične pjesme u kojima oštro kritizira loše društvene i moralne pojave svoga vremena: političku prevrtljivost, beskičmenjaštvo, dodvoravanje, sebičnost, lažnu učenost i požrtvovnost. Kovačić je pretjerivao slikajući hrvatsku stvarnost samo najcrnjim bojama, a u tome i jest prava orijentacija njegove umjetnosti. Cjelokupno njegovo djelo nosi neizbrisiv trag njegove osobnosti. Iz svih njegovih djela izbija tragedija, a takvi su mu i likovi.
Kada je realistički roman “U registraturi” izašao, bio je shvaćen kao pljuska društvenom moralu i kao nešto što ne pripada tadašnjem vremenu. Roman ne govori samo o socijalnim prilikama u Hrvatskoj, nego i o gospodarstvenim i društvenim promjenama koje se događaju u državi u drugoj polovici 19. stoljeća (agrarna kriza 1873. godine, klasne borbe, propadanje aristokracije, raslojavanje sela). Autor vjerno prikazuje sliku rađanja “moderne” Hrvatske i razvoj inteligencije u društvu te kronologiju tragičnog života seljaka u kapitalističkim i feudalnim odnosima koji se očituju u odnosu vlastelina (feudalaca) prema seljaku i njegovom načinu života.
Ksaver Šandor Gjalski jedan je od najtipičnijih hrvatskih književnika druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća. U svojim pripovijetkama „Pod starimi krovovi“, „Za materinsku rieč“ i „Na rođenoj grudi“ on nije samo kroničar već i osjetljiv lirik te zreo umjetnik. Do izražaja dolazi njegov emocionalni odnos prema prirodi i zagorskom ladanju. Ostaje zabilježen kao prvi kritičar i uopće prvi hrvatski pisac koji je pokušao dati sveobuhvatnu literarnu sintezu hrvatskoga društva u kojemu je živio. Gjalski je realistima blizak po motivsko-tematskim preokupacijama, ali i po stilskom sadržaju. Baš poput Vjenceslava Novaka ili Ive Vojnovića, zaokupljen je propadanjem hrvatske aristokracije, što prikazuje u svim pripovijetkama svoje zbirke „Pod starimi krovovi“.
Josip Kozarac bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista i pjesnika. Smatrao se piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali često prodornih dubokoumnih misli. Danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Kozarac je pisao realna i racionalna djela koja su se uglavnom temeljila na stvarnim događajima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Bio je zaokupljen društvenim temama: tradicionalnim seoskim životom koji nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima te psihološkim posljedicama društvenog raslojavanja. Osim detaljnih opisa pejzaža, Kozarac u svojim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Upamćen je kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva uistinu i jest.
Josip Draženović bio je hrvatski pripovjedač. U prvom je redu ocijenjen kao pisac koji je proveo svoj život u vrlo uskom zemljopisnom području. Lika i Senj uglavnom su jedina „zemljopisna tematika“ njegova stvaralaštva. Djelo „Nova era“ najviše je hvaljeno Draženovićevo djelo, vjerojatno zbog toga što u tom djelu ima dosta elemenata satire i što se u njemu može nazrijeti društvena problematika: smjena stare i nove vlasti, vojničke i civilne, dakle jedna važna stranica u senjskoj povijesti.
Jure Turić bio je hrvatski pedagog i književnik. Zauzimao se za reformu školstva i prosvjećivanje širih slojeva društva. Puno se zalagao za prava seljaštva kako bi i tom sloju bilo omogućeno školovanje. Prosvjetno iskustvo razvidno je u njegovim novelama koje odlikuje realistički prikaz seoske tematike, posebno društvenih promjena na selu, s didaktičkim komponentama kojima je socijalnu kritičnost pokušavao nadograditi prijedlozima poboljšanja socijalne i ekonomske situacije seljaka.
Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš zapisao je: “To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom.“ Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva. U naturalističkim djelima poput „Olga i Lina“, „Gospođa Sabina“, „Saveznice“ i „Otrovana srca“, gdje do posebnog izražaja dolazi njegova pravaška ideologija, Kumičić se javlja kao žestoki kritičar tadašnjeg hrvatskog društva koji uzroke svih nedaća nalazi u strancima i odnarođenim pojedincima koji vlastitu materijalnu korist stavljaju ispred općeg dobra.