Piše: Dorian Kožar, 3.b
Mladen Stilinović hrvatski je konceptualni umjetnik druge polovice dvadesetog stoljeća rođen u Beogradu 1947. godine. Svoje je stvaralaštvo započeo kao suosnivač studentske kinematografske grupe Pan69 1969. godine snimajući amaterske filmove, a od 1975. član je konceptualne grupe Grupa šestorice autora. Iako nije pohađao srednju školu, sam se obrazovao u mnogim područjima zbog čega je kasnije kao umjetnik, također samouk, mogao kroz svoje radove izraziti svoje mišljenje o raznim društvenim pojavama i problemima koje je primjećivao te tako njegova djela često sadrže dozu ironije i društvene kritike. 2014. godine dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umro je 2016. u Puli.
Stilinović je bio socijalno angažiran umjetnik i svojim je djelima ukazivao na aktualne probleme, općedruštvene, poput socijalističkog poretka, i individualne, poput lijenosti, na ciničan, duhovit i pomalo provokativan način. Takvi su radovi nastajali na bijelom ili rozom platnu s crnim ili crvenim tekstom koji je bio citat, dosjetka ili igra riječi. Crvenu boju koristi jer je želi povezati i s nečim drugim osim s komunizmom.
Njegovo je najpoznatije djelo ciklus Eksploatacija mrtvih koji se sastoji od petstotinjak malih predmeta pretežno crvene, ružičaste, bijele i crne boje načinjenih raznim tehnikama, od slika do kolaža i asemblaža, i od različitih materijala. Može se reći da takva kolekcija radova tvori instalaciju. Radovi su premijerno prikazani postavljeni na radničku kantinu, zbog percepcije radnika kao vitalne komponente socijalističkog uređenja. Kasnije je ciklus izlagan unutar i oko drvene kućice ili metalnog kontejnera, što odaje dojam male galerije ili malog muzeja. Također, kao i u ostalim svojim djelima, koristi se postupkom citatnosti. S Eksploatacijom mrtvih sudjelovao je na mnogobrojnim izložbama u Hrvatskoj i svijetu. Ime ciklusa radova odnosi se na, prema autorovim riječima, eksploataciju tj. iskorištavanje mrtve poetike slike što se odnosi na suprematizam, socijalistički realizam i geometrijsku apstrakciju, iskorištavanje mrtvih znakova koji su za autora mrtvi jer su izgubili svoje značenje, ali i na znakove zvijezde i križa koji su od predstavljanja čovjeka, pa religije, postali znakovi smrti na grobljima, što se odnosi i na crnu (smrt, ništavilo) i crvenu (krv, patnja, umiranje) boju, koje su najzastupljenije u radovima. Sve je ovo, Stilinović kaže, njegova osobna interpretacija. Ovim ciklusom također ukazuje na problem iskorištavanja starih ideologija, kultova i slikarskih poetika (mrtvaca) na neodgovoran i nepošten način te osvješćuje brutalnost čina iskorištavanja ”mrtvaca”. Iz ciklusa je vidljivo Stilinovićevo shvaćanje razvoja suvremene umjetnosti iz prijašnjih oblika umjetnosti.
Mladen Stilinović je svojim radovima poslao snažnu poruku društvu o problemima socijalističkih režima, ali i same umjetnosti koja bešćutno iskorištava mrtve poetike iz povijesti umjetnosti. Znakove koje je proglasio mrtvima, a koji su jedan od motiva njegove najpoznatije skupine radova Eksploatacija mrtvih, posebno znak križa i zvijezde te crne i crvene boje koje je Stilinović vidio kao znakove smrti, u posljednjih su tridesetak godina promijenili značenje i u modernome svijetu i umjetnosti, gdje svaki znak može imati toliko tumačenja koliko ima umjetnika koji te znakove koriste, poprimili su neka nova značenja. To je razlog zbog kojega se ne slažem s tom njegovom izjavom, no on je napomenuo kako je to njegova osobna interpretacija koja je u vrijeme predstavljanja djela vjerojatno bila točna. Ovakav način kritike društva u isto vrijeme smatram i uspješnim i neuspješnim jer iako je poruka snažna, neće je svi razumjeti, kao što općenito mnogo ljudi ne razumije umjetnost te se tako možda neće u dovoljnoj mjeri ukazati na probleme. Ipak, to ne umanjuje umjetničku vrijednost niti hrabrost potrebnu da se ukaže na probleme na, tadašnjoj vlasti, neprihvatljiv način.