Piše: Paula Križan, 3.b
Sanja Iveković rođena je u Zagrebu, 1949. godine. Hrvatska je umjetnica, dizajnerica i aktivistkinja i jedna je od začetnica Nove umjetničke prakse. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već od 1973. godine je, zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje na području videoumjetnosti u Hrvatskoj. U svome umjetničkom radu koristi fotografiju, video, performanse, akcije i prostorne intervencije u urbanom prostoru, instalacije, ambijent i sl. U razdoblju od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. posvetila se isključivo videu i performansu. Sanja Iveković se formirala kao umjetnica koja je u prvi plan svojeg umjetničkog djelovanja postavila djelovanje umjetnika u svrhu društvenog aktivizma. Danas se ubraja među najveće videoumjetnice i performerice s kraja 20. stoljeća, uz Valie Export, Marthu Rosler i Marinu Abramović. Tri glavna područja njenog rada su politički aktivizam, feministički aktivizam i propitivanje pozicije umjetnika u kontekstu opće povijesti umjetnosti.
Svojim radom Ženska kuća (1998.-2002.) otvorila je temu nasilja nad ženama, a projekt je proizašao iz suradnje s Autonomnom ženskom kućom u Zagrebu koja je ujedno prvo utemeljeno sklonište u Hrvatskoj u kojem su utočište mogle pronaći žene žrtve obiteljskog nasilja. Kombinirala je tehniku terapeutskih radionica, performansa i instalacija. Iveković je intervjuirala žene u zapadnim razvijenim demokracijama (Luksemburg, Austrija, Italija), u tranzicijskim zemljama (Slovenija, Hrvatska, Crna Gora) i u tradicionalnim društvima (Tajland), zapisala je njihove životne priče i napravila sedrene otiske njihovih lica. Projekt je realiziran u nekoliko gradova u svijetu (Luxembourg, Bangkok, Ljubljana, Podgorica), a u Zagrebu na dva načina: kao instalacija/preformans na Trgu bana Josipa Jelačića i kao instalacija u Muzeju suvremene umjetnosti. Sedrenim maskama su bile predstavljene one žene koje su se u tom trenutku doista nalazile u zagrebačkom i luksemburškom skloništu, a uz pojedinu je gipsanu masku bila izložena i priča jedne žrtve, opisana njenim vlastitim riječima. Bez obzira na autentičnost odljeva i priča sve maske i sudbine iz različitih zemalja i kultura izgledaju isto. Tim je radom umjetnica htjela skrenuti pozornost na nasilje nad ženama, koje se događa bez obzira na kulturu i naciju. Baš iz tog razloga je na taj način predstavila problem: da pokaže da se nasilje nad ženama događa bez obzira na bilo koju životnu sastavnicu. Također, vrlo je jasno prikazala da nasilje nad ženama svugdje izgleda jednako i da gdje god se ono događalo svejedno je nasilje nad ženama i ništa drugo. Otiskom sedrenih maski i iznošenjem stvarnih životnih priča prikazala je problem na još jeziviji i tužniji način. Kao što Oraić Tolić piše: „Cijela instalacija djeluje kao prozračno bijelo groblje na kojemu simbolično gore svijeće ženskih glava“.
Tužno je što pomoću primjera, a ne samo izmišljenih priča moramo razgovarati i poučavati o nasilju. Nažalost, nasilje se događa svaki dan, i ne samo nad ženama, već i nad muškarcima, životinjama, ljudima druge boje kože, druge vjere i drugih nacionalnosti. Voljela bih da se ta izložba održava i danas i da se tematski proširi. Bilo bi poučno istu izložbu napraviti s muškim žrtvama jer često oni bivaju zapostavljeni kada se priča o nasilju. Sviđa mi se koncept izložbe i uistinu bi bilo poučno kada bi se ona proširila i opet izlagala u Hrvatskoj i diljem svijeta.