Piše: Leona Gubijan, 3.a
Udruženje likovnih umjetnika, pod nazivom Grupa Zemlja, aktivno je djelovalo od 1929. do 1935. U udruženju su se nalazili slikari, kipari i arhitekti kao što su Krsto Hegedušić, Antun Augustinčić, Drago Ibler, Vinko Grdan, Leo Junek, Frano Kršinić, Omer Mujadžić, Oton Postružnik, Kamilo Ružička, Ivan Tabaković i drugi, a sama je grupa nastala nakon ubojstva Stjepana Radića 1928., za vrijeme diktature Aleksandra Karađorđevića i ekonomske krize koja je ostavila nezaposleno 17 milijuna ljudi diljem tadašnje Europe.
Zemljaši su tijekom svojih šest godina djelovanja inzistirali na prikazivanju društvene zbilje, naznake čega u drugačijem kontekstu nalazimo i kod prethodnika Vincenta van Gogha (1853.-1890.), slikara koji je tamnim bojama i sumornim izrazom iznio svoj sumorni društveni komentar.
Slikarstvo Zemljaša može se svrstati u krug naivne (primitivne, izvorne) umjetnosti po kojoj je danas hrvatska likovna umjetnost međunarodno prepoznata. Budući da su načela grupe antielitistička, tj. protive se ideji da umjetnosti pripada samo visokom sloju društva i larpurlartizmu (stav prema kojemu je umjetničko djelo samo sebi svrha; odbacivanje ideologije i usredotočenje na samu umjetničku formu) slikaju u maniri naive za koju je karakteristična narativnost, antielitizam (jer su pravcu pripadala djela samoukih umjetnika), disproporcionalni likovi smješteni u ruralno područje, vjerodostojni i u nekim slučajevima romantični prikazi. Promoviraju nacionalnu umjetnost uzimajući motive iz ruralnih područja između Zagreba i Podravine te zagovaraju društveni angažman: „Treba živjeti životom svog doba. Treba stvarati u duhu svog doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanja kolektiva su dominantna. Umjetnik se ne može oteti htijenjima novoga društva i stajati izvan kolektiva. Jer je umjetnost izraz naziranja na svijet. Jer su umjetnost i život jedno.“ (manifest arhitekta Drage Iblera, predsjednika Udruženja likovnih umjetnika Zemlja).
Nizozemski slikar Vincent van Gogh svojim je radovima više od trideset godina ranije osvijetlio skučene prostore siromašnih obitelji, krčama i zanemarenih dijelova grada. Primjer takvog rada je Ljudi koji jedu krumpir (Muzej Van Gogha, Amsterdam, ulje na platnu, 82 x 114 cm, 1885.), gdje nam daje uvid u životni prostor siromašne, radničke obitelji dočaravajući ugođaj smeđim, zelenim i žutim nijansama. Figure su smještene u malu prostoriju niskoga stropa osvijetljeni jednom lampom koja baca žuto svijetlo na lica izraženih karakteristika. Svoje je suosjećanje prema radničkoj klasi iskazao u pismu bratu Theu: „Želiosam prenijeti ideju da su ovi ljudi pod svjetlom petrolejke…obradili zemlju i da moja slika dajedostojanstvo teškom radu i hrani koju su si priskrbili poštenim trudom.“ U drugom radu naslikanom tri godine kasnije, Van Gogh prikazuje stare, seljačke, istrošene cipele (Vincent van Gogh, Cipele, ulje na platnu, 1888.). Van Gogh progovara o društvenoj stvarnosti nižih slojeva društva obilježenih kapitalizmom iz perspektive neshvaćenog, neprihvaćenog umjetnika, koji se radi svojeg položaja unutar te strukture, poistovjećuje s njima izostavljajući težnje koje su jedinstvene Zemljašima i rezultati su odupiranja dominantnoj ideologiji.
Kao jedan od najutjecajnijih postimpresionističkih umjetnika, kojim ga se smatra zbog djelovanja krajem 19. i početkom 20. stoljeća te njegovih prepoznatljivih poteza kistom, kontrastnih boja, subjektivizma i kromatizma, pokretač je ekspresionizma i neupitno je utjecao i na kasnije pravce poput kubizma, fovizma, futurizma i dr.
Još jedna od bitnih razlika je prisutnost ideološkog cilja koji je prisutan isključivo kod Grupe Zemlja. Njihov je cilj bio povezati niže slojeve s umjetnošću i s umjetničkim izražajem, uključivanje isključenog, zapostavljenog sloja u kulturu i promicanje ravnopravnog i slobodnog društva – svatko može biti umjetnik, svatko može stvarati.
Osoba koja će danas ući u profesiju umjetnika ulazi u nju s nadom da će uspjeti i preživjeti od nje, a da bi preživio mora se prilagoditi zahtjevima tržišta – igrati po pravilima koja kapitalizam nameće ili ispasti iz igre. Komodifikacijom umjetnosti, postankom predmeta trgovine, nagoviješta se i smrt slobodnog izražavanja. Komodifikacija, kao sastavni dio potrošačkog društva, pretvorila je današnje društvo u tržišno društvo, a budući da je sve komodificirano, tako i sami ljudi sebe prodaju i brinu se jesu li pogodni za prodaju (E. Fromm).
Naša vrijednost ovisi o našem uspjehu na tržištu (koje je promjenjivo) pri čemu ljudska vrijednost postaje jednaka tržišnoj, a uz to mi sami sebe identificiramo s predmetima koje konzumiramo. Naše su želje i žudnje neutažive, jer svakom utaženom željom izlazi na površinu nova, a taj je krug beskonačan. Potrošačko društvo daje privid slobode, no slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne označuje slobodu ako ta dobra i usluge podržavaju…otuđenje. Spontana reprodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomiju; ona samo svjedoči o efikasnosti kontrole (H. Marcuse, Čovjek jedne dimenzije). Potrošačko me društvo ograničava jer su svi moji odnosi posredovani logikom sustava. Moje žudnje osmišljava sustav reklamama i propagandom, koji ih onda i zadovolji što ga na samome kraju održava.
Umjetnost Grupe Zemlja me se dojmila zbog seoskih prikaza i kombinacija boja, no ne pretjerano zbog moje sklonosti apstrakciji i nadrealizmu. Bez obzira na mišljenja o samim djelima, Zemljaši, ali i Vincent van Gogh, neupitno su utjecali na daljnji razvoj umjetnosti i na osvještavanje o štetnom društvenom poretku, no izbavljenje iz njega nismo doživjeli već smo postali zubac mašinerije, asimilirani pravilima kojima izbjeći ne možemo. Podjele na koje su ukazivali umjetnici gube smisao jer su u strukturi svi jednako podčinjeni s proizvedenim željama i potrebama.