Elena Kalinski, 2.A
Ponekad je teško izraziti svoja mišljenja i prikazati se onakvima kakvi stvarno jesmo, posebice kada znamo da se zbog toga ističemo. U društvu je lakše prikazati se kao dio većine i svoju osobnost prilagoditi drugima.
Često čujemo riječi kao što su: “Budi svoj!” i “Različitosti život čine zanimljivijim!”, no kada se zapravo susretnemo s osobom koja živi po tim pravilima, smatramo je čudnom. Prihvaćamo samo razlike koje ne izlaze iz našeg poimanja toga što je društveno prihvatljivo. Zato je često lakše prilagoditi se drugima, nego se morati isticati u masi. Ostajemo u svojoj zoni u kojoj se osjećamo ugodno i u kojoj nas ljudi prihvaćaju, iako bi nas možda prihvatili i da se na skrivamo i ne prilagođavamo. A možda bismo našli i nove prijatelje, novo društvo u kojem se osjećamo prihvaćeno. Trebali bismo se truditi izražavati sebe i pokazivati se onakvima kakvi stvarno jesmo jer će nas tada početi okruživati ti novi, pozitivni ljudi. Često čujemo mlade ljude kako govore da se ne osjećaju svojima i da imaju osjećaj da žive unutar zamišljenih, nametnutih granica. Na nalaze način da se izraze pred drugima i zato se zatvaraju u sebe. Vide da one koji se ističu u mnoštvu izopćuju iz društva ili čak zlostavljaju te smatraju da je lakše biti na strani mnoštva nego na strani manjine. Često ne shvaćamo ili zaboravljamo da ljudi koji nas okružuju nisu toliko drugačiji od nas i da se i oni nose sa svojim vlastitim problemima. I oni sebe prilagođavaju većini u strahu od neprihvaćanja. Takav način razmišljanja i zatvaranje u sebe dovodi i do lošeg mentalnog zdravlja što je posebice vidljivo kod mladih osoba. Stalan osjećaj da moramo živjeti u sjeni i strahu vremenom utječe na osobu. Zato smatram da je svačija dužnost, a u slučaju mladih dužnost roditelja i profesora, da prepozna nasilje, prepozna izopćenje iz društva i promjene u ponašanju. Iako su to u nekim slučajevima ne čini kao velika stvar, ima velik utjecaj. Važno je znati da je pomoć dostupna i da, kada ju osoba zatraži, ona će joj biti pružena bez osuđivanja. Čudimo se lošim događajima koji su sve češći, a ne prepoznajemo da su uzrokovani godinama šutnje i ignoriranja. Ne prepoznajemo svoju ulogu u tome i kažemo da smo učinili sve što se moglo. Ne mijenjamo svoje ponašanje i ne preispitujemo svoje postupke.
Prilagodba većini uvijek je lakši način. No, to ne znači da je ispravan. Pokazati pravog sebe, prikazati se onakvima kakvi stvarno jesmo, može nam donijeti mnogo sreće, čak i ako nas zbog toga ne prihvate.