Piše: Dominik Husinec, 3.g
Marija Jurić Zagorka rođena je u Negovcu, selu nedaleko od Vrbovca i živjela je od 1873. do 1957. Najčitanija je hrvatska književnica i prva profesionalna hrvatska novinarka koja je poznata kao velika borkinja za ženska prava.
Danas svi znamo za nju, njezina je bista u vrbovečkom parku, ali njezina je borba bila teška i u životu joj zbog njezinih stavova i težnji nije bilo lako.
Za Mariju Jurić Zagorku danas govorimo da je bila prethodnica feministkinja u Hrvatskoj. Zbog svojeg borbenog duha nazvana je „patuljastom Amazonkom hrvatskog feminizma“. Zagorkina pojava i djelovanje istupali su iz tradicionalnih patrijarhalnih okvira tadašnjeg vremena. To je potvrđivao i njezin novinarski rad, premda je njezin pseudonim Zagorka skrivao žensko pero članaka koje je objavljivala, ispočetka se skrivalo da je autorica žena.
Zagorka se čitav život borila protiv predrasuda muških kolega te se zalagala za ženska prava. Osim za prava žena, borila se i protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije. Držala je brojna predavanja o pravima žena, njihovu pravu političkog glasa, pravu na obrazovanje i imovinu.
Ona dokazano daje doprinos upisivanju žena u pretežito mušku povijest i pridonosi ozakonjenju ženskog djelovanja u javnom životu. Godinama je radila za list „Obzor“ kao dopisnica iz Beča i Budimpešte te izvještavala iz Hrvatskog sabora u doba kada ženama nije bilo dozvoljeno pisati o političkim temama. Borila se za bolje uvjete žena na poslu i još je davne 1903. godine u Zagrebu organizirala prve prosvjede za prava žena. Sudjelovala je i u jednoj od najznačajnijih feminističkih polemika o ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj 1909. godine, u koju se uključila tekstom „Napredna žena i današnji muškarci“. Iznesene feminističke teze žestoko je napao književnik Antun Gustav Matoš koji je tvrdio da žena može biti isključivo majka i bračna družica.
Rješenje suprotnosti među spolovima; muškoj superiornosti i ženskoj inferiornosti,Zagorka nije vidjela u tome „da žena ubije u sebi ženu“ i pretvori se u ženskog muškarca, već u skladnom prožimanju oba principa.
U svom obraćanju Saboru 1917. godine naglašava kako se narod i čovječanstvo ne dijeli na muške i ženske kada su u pitanju dužnosti, dijeli se samo onda kada su u pitanju prava. Zagorka se tridesetih godina aktivno vraća novinarstvu i feminističkom angažmanu te samostalno pokreće i uređuje ženske časopise „Ženski list“ i „Hrvaticu“ – preteče današnjih ženskih časopisa.
Uspostavom NDH, ustaše zabranjuju „Hrvaticu“, plijene joj svu imovinu i zabranjuju svako javno djelovanje. Zagorka pokušava samoubojstvo, ali preživljava uz financijsku pomoć i skrb svojih vjernih čitatelja.
Pedesetih godina, u već kasnijoj životnoj dobi i narušena zdravlja, držeći brojna predavanja, intenzivno nastavlja angažman za ravnopravni status žene u društvu. To joj donosi podsmijeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega, koji joj pridaju ružne epitete, proglašavaju luđakinjom i „muškobanjastom babom“. Stanje iz predratne Jugoslavije ponovilo se i u socijalizmu. Nitko se za njezina života nije usudio ozbiljnije baviti njezinim književnim radom, bojeći se da ne ispadne smiješan. Valorizacija Zagorkinih književnih djela uslijedila je tek nakon njezine smrti.
Marija Jurić Zagorka, istaknuta borkinja za ženska prava, bila je i jedna od prvih žena koja je nosila štap, hlače i kravatu te pušila cigare. Iako je živjela na početku 20. stoljeća, po svemu je bila žena 21. stoljeća. Doduše, žene ni danas u 21. stoljeću, nemaju jednake mogućnosti zapošljavanja, napretka u karijeri i jednake plaće za isti posao te je pitanje ravnopravnosti žena još uvijek vrlo aktualno.