Viktorija Hajsok, 3.f
Budim se u hladnoj postelji uz otvoren prozor, osluškujem zvuk prirode, uzimam telefon i prvo što vidim je rat.
Osjećam bol u prsima, ustajem i izlazim u vrt, osluškujem zvuk prirode. Šećem uokolo livadom i susrećem mnoga poznata i nepoznata lica, no moja jedina misao je: “Zašto ih je tako puno?” Okrećem stranicu po stranicu i iznenađeno gledam, kako ih je toliko ispisano i kako je to moguće? Uzimam telefon i prvo što vidim je “rat”, odijevam se i polazim na put, a kamo idem to nikada ne znam, no uvijek stignem na pravo mjesto, uvijek prolazim raznim putovima, domovima, raznim livadama, gradovima, no ovoga puta je to drugačije. Putujem razrušenim gradom, blatnjavim cestama, livada ovdje nema. Gledam uokolo i prisjećam se prizora poput ovih. Oh! Koliko li ih je samo bilo, jednom pa ponovno, pa blizu, pa daleko, gledam uokolo i vidim sva ona lica koja čekaju samo mene, priželjkuju moj dolazak. Obavljam ono što moram te svi zajedno krećemo na put. Ponekad se pitam zašto sam ja ta koja ih mora voditi u svoj dom? Zašto ih moram odvesti iz njihova poznata kraja, njihova doma? Pretpostavljam da sam jednostavno stvorena za taj posao jer sam jača. Jesam li ja superjunakinja? Što je to što čini jednog superjunaka? Njihova snaga, moći, ono što rade i kome rade? Mnogi će reći da sam superjunakinja jer spašavam živote onih koji ne vide spas, no jesam li ja još uvijek superjunakinja ako te živote uzimam i putujem da bi im pronašla novi dom? Zašto sam ja ta koja ih vodi u svoj dom? Zašto njihova doma više nema? Prolazi tako vrijeme i sve je manje posla, sve manje putovanja na koja moram poći, odlazim u vrt i susrećem sva ona poznata i nepoznata lica što sam ih ovamo dovela i udomaćila. Prisjećam se odakle su svi oni pristizali, a stvarno ih ima iz svakog dijela svijeta. Gledam tako i prisjećam se lica iz Irske, Japana, Amerike, Hrvatske, Poljske i Njemačke, Rusije i Ukrajine, Palestine. Sva ta poznata i nepoznata lica sada ovdje na sigurnom, u toplini moga doma, slušam glazbu svih onih nadarenih lica, velika su to lica u ljudskom svijetu glazbe, neki od njih, kao što su T.P., A.W., D.A., Š.Š. moji su najdraži, no nemojte to nikome reći. Tu su i mnoga, mnoga mlada lica koja nisu smjela biti ovdje, barem ne još dosta ljudskih godina, no to je stvar koju nikada neću razumjeti kod ljudi, zašto imaju potrebu rušiti domove? Zašto imaju potrebu mene slati na put? Putovati moram njihovim stazama boli, razaranja i patnje, putovati do svih onih lica koja više nemaju dom. Prolazi tako vrijeme i stranice moje knjige popunjavaju se novim poznatim i nepoznatim licima.
Ako me pitate jesam li ja superjunakinja, to vam ne mogu reći, no ako pitate sva ova lica, mnogi će od njih reći da itekako jesam.