Marina Abramović u ulozi kritičarke društva

Piše: Marta Petek, 3.b

Marina Abramović, rođena u Beogradu 30. studenog 1946. godine, jedna je od najpoznatijih i neprepoznatljivijih konceptualnih umjetnica u svijetu. Često naglašava kako je odrasla u strogoj, konzervativnoj, komunističkoj obitelji: „Sve je u mojem djetinjstvu bilo posvećeno potpunoj žrtvi, bilo religiji, bilo komunizmu“. Njezina umjetnička karijera započinje 1973. performansima Rythm 10, Rythm 5, Rythm 4 i Rythm 0 u Napulju, Rimu, Beogradu i Milanu kada prvi put za umjetnički izričaj koristi svoje tijelo i ispituje njegove granice nanošenjem boli, što je česta oznaka njezinih radova.

Svaki performans Marine Abramović proizlazi iz njezinih životnih iskustva te se kroz svoja umjetnička djela oslobađa svojih strahova suočavanjem s publikom koja joj daje energiju i svrhu te više puta izjavljuje kako misli da nije dobra umjetnička ideja ona koja izaziva ugodu. Smatra kako je njezina zadaća dati uvid o krvavoj prošlosti koja se nikada ne smije zaboraviti: „Umjetnost treba djelovati na promjenu ideologije društva. Samo estetski zahtjevi nisu dostatni.“. 1997. godine Marina Abramović dosegla je vrhunac svoje karijere svojim najuspješnijim performansom naziva „Balkanski barok“ kojeg je izvela na Biennalu u Veneciji. U ovoj izvedbi umjetnica sjedi usred goleme hrpe krvavih kravljih kostiju, pere ih jednu po jednu dok pjeva narodne pjesme iz svog djetinjstva. Svu nemoralnost i iskrivljenost u mentalitetu bivše Jugoslavije (i današnjih bivših članica SFRJ) sažela je u dvije riječi “Balkanski barok“. Ovaj naslov ukazuje na Balkan kao područje na kojem se vrednuju i vole iskrivljene, materijalne vrijednosti, kao što je barok slavio kič i bogatstvo – naslov predstavlja kič našeg mentaliteta, hvalimo se materijalnim, a u stvarnosti time prikazujemo kako se ponosimo bijedom i primitivizmom. Performans je bio smješten u podrumu i trajao je četiri dana. U podrumu nalazila se hrpa od 2500 neočišćenih kravljih kostiju na kojoj je sjedila Marina u bijeloj haljini i čistila ih crnom vodom i čeličnom četkom. Čistila ih je četiri dana po šest sati, a budući da se performans događao za vrijeme visokih ljetnih temperatura, smrad kostiju postajao je nesnošljiv, a na kostima su se pojavili crvi. Ova hrpa životinjskih kosti podsjeća na masovnu grobnicu i ukazuje na ljudsku okrutnost i masovne zločine poput genocida u Srebrenici u kojoj je ubijeno 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dok je umjetnica skidala ostatke mesa s kostiju, u pozadini su bile prikazivane tri videosnimke. Na prvoj su slike njenih roditelja koji su se udaljili od kršćanstva priključivši se partizanima i prigrlivši novu, komunističku ideologiju. Druga videosnimka prikazuje umjetnicu kako zavodljivo pleše s crvenom maramom uz folklornu glazbu poput tipične balkanske pjevačice koja zavodi mušku publiku, što simbolizira balkansku primitivnost i opsjednutost tjelesnim strastima. Treća snimka prikazuje umjetničin „alter ego“, odjevena je u laboratorijsku kutu izlažući priču o štakorima koji kada ostanu bez hrane ubijaju jedni druge, kao što ljudi stavljeni u nepodnošljive uvjete poput rata gube svoju ljudskost. Na ulazu u prostoriju nalazile su se velike kante pune vode koje su poput pehara sa svetom vodom na ulazu u crkvu pozivale publiku na duhovno pročišćenje. Prisutnost ovih kanti ukazuje na pokušaj bijega od grijeha, kao što ljudi u religiji traže utjehu i oproštenje za svoje grijehe. Čišćenjem kostiju umjetnica pokazuje da je taj bijeg nemoguć, ona pokušava očistiti tragove nasilja „do kostiju“, ali kao što se 2500 kravljih kosti ne može očistiti čeličnom četkom, ne može se ni isprati krv s ruku i ne mogu se zaboraviti ni oprostiti zločini počinjeni za vrijeme balkanskih ratova. „Balkanski barok“ može se opisati kao performans s dvije težnje. Istovremeno, umjetnica želi pokrenuti protest protiv zločina u želji da se ljudi okrenu dobrome u sebi i ukazati na zločine i ubojstva koji su ostali nerazriješeni, žrtve koje nikada nisu pronađene i tisuće mrtvih tijela koja i dan-danas u mrtvačnicama u BiH čekaju identifikaciju.

Marina Abramović svojom umjetničkom genijalnošću uspijeva izazvati strah i zgražanje i potaknuti publiku na razmišljanje svođenjem svojih performansa na nekoliko univerzalnih elemenata. U „Balkanskom baroku“ Marina Abramović kritizira zataškavanje horora rata i važnih problema i balkanski mentalitet s kojim se ne želi poistovjećivati: „Kada me ljudi pitaju odakle sam, kažem im da potječem iz zemlje koja više ne postoji.“

Ovaj performans me se jako dojmio, smatram da je ideja genijalna i da je s opravdanim razlogom Marina Abramović osvojila Zlatnog lava. Neki bi rekli da ovakvi, uznemirujući performansi nisu umjetnost, što često čujem oko sebe za mnoga umjetnička djela, ali ja mislim suprotno. Umjetničko djelo se ne promatra s pitanjem „Što bi ovo trebalo prikazivati?“ nego „Koje osjećaje ovo djelo budi u meni?“.